Za osmijeh djeteta u bolnici 

O AKCIJI

Prema Konvenciji o pravima djeteta, pravo na zdravlje je jedno je od temeljnih prava djeteta, posebno ako se radi o djetetu koje je bolesno i kao takvo ima potrebu za boravkom u bolnici. Narušeno fizičko zdravlje djeteta koje je najčešći uzrok boravku djeteta u bolnici, uz neizostavnu prisutnu fizičku traumu, dovodi i do psihičkih posljedica za dijete, ukoliko mu se tijekom hospitalizacije uskraćuje pravo na roditelje.
Holistička medicina globalni je trend u medicinskoj skrbi, i ona ne uključuje samo ostvarivanje najviših mogućih standarda u dijagnostici i liječenju, već i posebnu brigu za bolesno dijete od početka bolesti, preko smještanja u bolnicu, sve do ozdravljenja. Posljednjih pedesetak godina, razvijaju se novi pristupi djetetu u bolnici, koji nastoje učiniti bolničku sredinu što više prijateljskom za dijete, vodeći posebnu brigu o indikacijama za hospitalizaciju, o načinima zbrinjavanja djece u dnevnim bolnicama, o neograničavanju posjeta, o zajedničkom boravku roditelja i djece u bolnici, te o ostalim sadržajima prihvatljivim djeci, a koji će umanjiti strah od hospitalizacije.

Na tom putu, uloga roditelja i obitelji u potpori bolesnom djetetu, neizostavni je dio pedijatrijske skrbi, koji ima, kako pravni, tako i humano-medicinski aspekt.
Kada se govori o pravu djeteta na roditelja u bolnici, to ne znači samo dozvoliti posjete roditelja bolesnom djetetu, već znači zajednički boravak roditelja i bolesnog djeteta što je vremenski više moguće. Krajem 70-ih godina, u literaturi se navodi potreba zajedničkog boravka majka-dijete, dok noviji navodi problem sagledavaju puno šire i govore o potrebi smještaja majka-otac-dijete.

Zdravstveni djelatnici uključeni u pedijatrijsku skrb, prema novim zahtjevima i postavkama rada s djecom, a vodeći računa o pravima djeteta, trebali bi biti educirani o tome kako pristupiti djetetu i roditelju, kako poštovati osobni dignitet djeteta i roditelja; o brizi za dijete i roditelja u bolnici; o načinima davanja informacija roditelju na način kojeg će razumjeti i prihvatiti; o kvaliteti pedijatrijske zdravstvene skrbi; o emocionalnim potrebama bolesnog djeteta i njegove obitelji; voditi brigu o tome da bolesno dijete ima potrebu za rastom, igrom i učenjem; o tome kako dijete i roditelja uključiti u način donošenja odluka.

Osim zdravstvenih djelatnika, o svojim pravima tijekom boravka u bolnici, trebala bi na adekvatan način biti upoznata i sama djeca, te njihovi roditelji. U tom smislu trebalo bi upoznati i liječnike koji u okviru primarne zdravstvene zaštite brinu o djetetu, da na vrijeme, još za redovnih posjeta radi sistematskih i rutinskih pregleda djeteta, upoznaju roditelje i djecu s njihovim pravima kao pacijenta; da ih prema potrebi i indikaciji upute na bolničko liječenje gdje će biti u stalnom kontaktu sa liječnikom koji liječi dijete u bolnici; te da po izlasku djeteta iz bolnice posveti posebnu pažnju fizičkom i psihičkom oporavku djeteta. Ovakav pristup omogućuje interakciju i razvija pravilnu komunikaciju između bolnica i primarne zdravstvene skrbi djece, dajući roditelju aktivnu ulogu, a djetetu, zalaganjem za pravo na roditelja i za boravka u bolnici, dodatnu potporu uobičajenim postupcima liječenja.

Povijesni pregled bolničkog liječenja djece

U brizi za zdravlje djece značajnu ulogu ima bolničko liječenje djece, naročito djece kojoj je potrebna intenzivna medicinska skrb, koja se u današnjim uvjetima ne može osigurati u djetetovoj prirodnoj sredini - obitelji. Prve bolnice za djecu pojavljuju se početkom 19. stoljeća, a prva dječja bolnica bila je Hospital des enfants malades u Parizu, osnovana 1802. godine.

U početku je broj hospitalizirane djece bio vrlo malen, gotovo zanemariv, u odnosu na broj odraslih koji su liječeni u bolnici, a djeca su hospitalizirana na odjelima zajedno sa odraslima. Nijedno dijete mlađe od dvije godine nije bilo smješteno u bolnicu jer je izvještaj engleske parlamentarne komisije govorio da je hospitalizacija djece preskupa u odnosu na korist koja se od nje dobiva. S vremenom raste broj dječjih bolnica, ali i dalje s izraženom socijalnom notom, tako da se i dalje hospitaliziraju samo siromašna i socijalno deprivirana djeca. U takvim je uvjetima higijena u ustanovama u kojima su se liječila djeca bila vrlo niskom nivou, javljale su se česte i smrtonosne bolničke infekcije, a bilo je i relativno malo stručnjaka osposobljenih za patologiju dječje dobi. Radi navedenih razloga broj je hospitalizirane djece bio vrlo mali, ali je ipak značio progres u kliničkoj medicini i liječenju djece.

Razumljivo je kakve su posljedice na psihičko zdravlje djeteta proizlazile iz ovakvog pristupa prema djetetu u bolnici. Dva stoljeća kasnije, na kraju 20. stoljeća, pokušavaju se odstraniti negativni utjecaji hospitalizacije, odnosno stvoriti što humanije odnose u postupku prema djetetu u bolnici. U jedinicama pedijatrijske intenzivne njege, osoblje dozvoljava stavljanje fotografije roditelja uz uzglavlje djeteta, a istraživanje Macnaba i suradnika je pokazalo da roditelji to čine nesvjesno, ostavljajući poruku za željom stalnog boravka uz dijete i vjerovanjem da se mu to pomoći u prevladavanju stresa vezanog uz boravak u jedinici intenzivnog liječenja.

Osoblje je također prijateljski raspoloženo prema takvim gestama roditelja, uz napomenu da ostvaruje puno bolju komunikaciju i privrženost među takvim roditeljima.
Navodi se da je 20. stoljeće - stoljeće djeteta, jer je u tom razdoblju prihvaćena Deklaracija o pravima djece, a 1989. godine i Konvencija o pravima djeteta, kao svojevrsni putokaz za odnos prema djeci. Promicanje ideje "otvorene bolnice" počelo je održavanjem stručnih i javnih skupova, a zatim i osmišljenim akcijama, koje su rezultirale da je europski parlament 1986. godine donio Povelju o pravima djece u bolnici, u kojoj je definirana i Lista o pravima djeteta u bolnici.

Akcija humanizacije dječjih bolničkih odjela u svijetu i u nas

Sadašnje stanje glede bolničke skrbi i liječenja djeca pokazuje brojne neprimjerene postupke prema djeci u bolnicama koji su i danas rasprostranjeni širom svijeta, a među njima su i :

• ozračje u bolnici koje nepovoljno djeluje na dijete,
• uskraćivanje sredstava protiv boli zbog straha od navikavanja,
• uskraćivanje djetetu i roditeljima obavijesti i objašnjenja o bolesti i načinu njezina liječenja,
• uporaba pomagala za imobilizaciju djece pri izvođenju invazivnog postupka, bez obzira da li je postupak bolan ili nije, ili ga dijete takvim doživljava,
• neprimjerena uporaba bolnih dijagnostičkih i terapeutskih postupaka.

U razmatranju indikacija za prijem djeteta u bolnicu, važno je istaknuti da se djeca primaju u bolnicu ne samo radi zdravstvenih, već vrlo često i radi socijalnih činitelja. Tako se kao česti socijalni činitelji navode loši uvjeti stanovanja u obitelji iz koje dijete dolazi, veći broj djece u obitelji (5 i više), socijalna neadaptacija obitelji na pojavu bolesti djeteta, dijete u emigraciji, dijete razvedenih roditelja, mentalna ili socijalna zaostalost roditelja, dob majke (mlađa od 19 ili starija od 40 godina), ovisnosti roditelja, neregulirani rad majke izvan kuće, neželjeno dijete. Djeca sa navedenim socijalnim činiteljima hospitaliziraju se češće, i kao takva, sa već prisutnim nekim od rizičnih činitelja, još se dodatno traumatiziraju čestim hospitalizacijama.

Među zdravstvenim uzrocima češćih hospitalizacija djece su određena trajna i kronična stanja i bolesti koja i inače zahtijevaju uobičajenu pojačanu skrb. Populacija te djece je znatno osjetljivija, te se, kao i kod nepovoljnih socijalnih činitelja, česte hospitalizacije pridružuju kao negativni utjecaj i onako osjetljivoj dječjoj populaciji.

Slijedeći današnje civilizacijske stavove o pravima djece u Republici Hrvatskoj 1984. godine Savez Društava "Naša Djeca" Hrvatske organizirao je okrugli stol s ciljem da potakne veću humanizaciju bolničkog liječenja djece, da uspostavi nove odnose između zdravstvenih djelatnika, roditelja, članova volonterskih udruga i djece kao pacijenata. U Šibeniku je 1989. godine organiziran i Drugi Simpozij socijalne pedijatrije s glavnom temom "humanizacija dječje bolnice".
U mnogim našim dječjim odjelima počelo se razmišljati i djelovati u smislu promjene tog stanja, ali više na jednoj spontanoj nego programskoj osnovi. Zbog toga je Savez društava "Naša djeca" Hrvatske, na svojoj tematskoj skupštini 1997. godine daje ponovni poticaj za programirani pristup bolničkog liječenja djece. Nakon toga, neposredne akcije u praksi i povezivanje s Hrvatskim društvom za preventivnu i socijalnu pedijatriju dovele su do izrade programa i propozicija za njegovu izvedbu. Tom se programu priključuje i Hrvatska udruga medicinskih sestara - pedijatrijska sekcija (13).
U svijetu postoje brojne inicijative i akcije za humanizaciju bolničkog liječenja djece. UNICEF i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) pokrenuli su 1989. godine širom svijeta inicijativu za što veće prihvaćanje dojenja, to je sada već poznata, a i kod nas postojeća akcija "Bolnice (rodilišta) - prijatelji djece". Dobro prihvaćanje inicijative ohrabrilo je i oblikovanje novih programa koji imaju širi kontekst. Naime, u mnogim dijelovima svijeta nova saznanja na području medicine i kirurgije ne vode dovoljno računa o potrebama djece u cjelini, već postoji tendencija k usmjeravanju pozornosti samo na tijelo i bolest, zanemarujući pritom učinke liječenja na djetetove emocije i na to kako će se ono ubuduće osjećati. Stoga mnoga djeca proživljavaju psihičke traume, što ne samo da nije nužno, već može ostaviti i trajne posljedice. Takvi postupci nisu u skladu s intencijama Konvencije UN o pravima djeteta.Na tim osnovama izrastao je novi program - Inicijativa za prijateljski pristup djetetu. UNICEF je predložio novu strukturu kombiniranog pristupa djetetu, u obliku probnog ispitivanja u Engleskoj, a priključilo se i još nekoliko zemalja. Novom strukturom prijateljskog pristupa djeci želi se unijeti novi pristup prema djeci u svim zdravstvenim sredinama u kojima borave djeca; od rodilišta, dječjih odjela, u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a i na razini zajednice.
U oblikovanju akcije u Hrvatskoj uzeti su u obzir dosadašnji svjetski civilizacijski trendovi za umanjivanje posljedica hospitalizacije djece, posebno prijedlog programa koji je učinjen u Engleskoj. Taj je program prilagođen našim uvjetima i mogućnostima, te dopunjen našim idejama i smjernicama, koje na tim osnovama udružuju zdravstvene djelatnike i članove društava "Naša Djeca" u zajedničkom nastojanju za što potpuniju realizaciju navedenih ciljeva i programa ove akcije.

Cilj akcije

Nakon niza odgovora i promišljanja formuliran je program "Za osmijeh djeteta u bolnici". Cilj akcije je promicanje i primjena humanizacije bolničkog liječenja djece. Program se sastoji od 12 programskih zahtjeva. Bolnice koje ispune te uvjete, mogu nakon ocjene polučiti prestižni naslov "Dječji bolnički odjel - prijatelj djeteta" .
Provođenje akcije ne zahtjeva nedostižna financijska sredstva, već prvenstveno promjenu stava i odnosa uprave bolnice, liječnika i medicinskih sestara, ostalog osoblja i vanjskih suradnika prema djeci koju treba zdravstveno zbrinuti, te prema roditeljima koji su motivirani za što skorije ozdravljenje svog djeteta.
Posebna vrijednost ove akcije je što zdravstveni djelatnici u njezinoj realizaciji imaju podršku i aktivnu angažiranost članova Društava Naša djeca, koji svojim društvenim volonterskim radom dragocjeno pomažu da se što cjelovitije ostvaruje program humanizacije bolničkog liječenja djece. Čitava akcija ima i svoj koordinacijski odbor koji ukupno broji 9 članova, i to po tri člana iz svake udruge koja je nositelj akcije: 3 člana iz Hrvatskog društva za preventivnu i socijalnu pedijatriju, 3 člana iz Saveza društava "Naša djeca" Hrvatske, te 3 člana pedijatrijske sekcije Hrvatskog udruženja medicinskih sestara.
Članovi koordinacijskog odbora sastavili su i prihvatili upitnik za samoocjenjivanje dječjih bolničkih odjela koji razrađuje svih 12 koraka provođenja akcije, a svaki dječji odjel, provodeći u praksi minimalno 80% zahtjeva, nakon procjene ocjenjivačkog tima, može steći naslov "Dječji bolnički odjel-prijatelj djeteta". U okviru ocjenjivanja dječjih bolničkih odjela koristi se nekoliko vrsta upitnika (upitnik za liječnike, upitnik za medicinske sestre, upitnik za ostalo medicinsko osoblje, upitnik za roditelje, upitnik za djecu, upitnik za volontere i članove društava Naša djeca, zbirni upitnik).

Ciljevi i program akcije, kao i službeni početak, obilježen je dana 19. svibnja 1999., kada je u Klinici za dječje bolesti Zagreb, upriličen sastanak za ravnatelje dječjih bolnica, rukovoditelje dječjih odjela, te predstavnike društava Naša djeca iz gradova ili općina u kojima se nalaze dječje bolnice ili dječji bolnički odjeli (sudionici akcije), a uvodno predavanje imao je prof.dr. David Southall, predsjednik udruženja Child Advocacy International iz Engleske.

Pozitivne promjene zapažaju se u bolničkim prostorima u kojima djeca borave, i kojima su upravo djeca najzadovoljnija. S provođenjem akcije svakim je danom upoznato sve više roditelja, tako da su i inicijative od strane roditelja u smislu uključivanja u skrb o njihovom bolesnom djetetu sve izraženije. Česta su i njihova pitanja i želje o tome da zajedno s djecom borave na odjelu, posebno ako se radi o novorođenčadi ili dojenčadi koja je još na prsima; da ostanu uz dijete koliko žele; da dijete otprate i budu uz njega tijekom dijagnostičkog ili terapijskog zahvata; da pomognu u njezi i hranjenju djeteta .

Pokretanjem ove akcije priključili smo se suvremenim trendovima u hospitalizaciji djece, a multidisciplinarni pristup ovom problemu svakako će biti od pomoći hospitaliziranoj djeci, njihovim roditeljima i sveukupnoj zajednici.